Jurodivi
blog Bojana Savića Ostojića
недеља, 17. март 2024.
Emanuel Karer: RUSKI ROMAN (preveo Bojan Savić Ostojić): Zepter Bookworld, Beograd, 2023
уторак, 27. фебруар 2024.
Petar Miloradović: OSLUŠKIVANJE LOSA (KCNS, 2023)
OSTALGIJA
Postoji li knjiga Čitanka razaranja?
Da li značka i orden
na reveru kaputa pijačnog prodavca,
foto-papir zarobljen u tami
i neponištena poštanska marka
u njoj imaju određeno mesto?
I lica revolucionara,
napuštene katedrale,
vartburg i teodolit,
mehanički časovnik,
slobodna Afrika.
Prelistao bih je i
u nekom uglu ugledao zlote,
medalju Beogradskog pobednika,
Jugooceaniju, ugalj,
miris ruže,
podsetio se na staro kopno, kontinent,
sve što se uzdiglo i dogradilo.
Kaiše nepovratno oslobođene
i nekom drugom silom zavezane,
koji će jednom pući,
pustiti oluju na stambene blokove,
grubo odgovoriti na brutalizam,
izbrisati zidare i betonske spomenike,
misterije mistrije, čekića, srpa,
pomilovati osmehnute biste,
zasuti injem i posrebriti
kosti ostalgije.
Kad jednom dođem do te knjige,
bezazleno ću pogledati
u još jedan opisan predmet,
zatvorski limeni sud,
u gleđ.
Petar Miloradović,
OSLUŠKIVANJE LOSA
KCNS Novi Sad 2023
понедељак, 19. фебруар 2024.
Danijel Dragojević
NEDJELJA
Feudalna dušo. Ovdje si, i malo dalje.
Vidimo te i znamo. Nekada ti zavidimo
a nekada ne. Ipak, uglavnom da, i sve više.
Dva mjesta dobitak su i za vjetar. Tako i ti,
ako nešto izgubiš ovdje, žuriš i to nađeš tamo.
Gledali smo te nedjeljom. Potrebno je mnogo sreće
biti sunce. Visoke su uši za sovin dobar dan.
Da si ga slijedila noću ne bi ga našla,
zaboravljala bi ga i zaboravila. Daj, nepostojeća,
budi uz nas, uvijek ćeš ionako odlaziti.
Papiri lete, krunu misli nose, zatvorenim
očima osvojila si kulu i zaplakala,
kako je bilo pisano.
Danijel Dragojević
(28. januar 1934 - 19. februar 2024)
Žamor
субота, 30. децембар 2023.
Anri Kale: OFRLJE KROZ ITALIJU (preveo Bojan Savić Ostojić, Službeni glasnik, 2023)
Fijakeri i taksiji stalno su čekali u blizini obeliska. Sećam se da su, čim je počeo kratkotrajan jak pljusak, kočijaši istovremeno otvorili svoje velike crne kišobrane, što je momentalno ražalostilo trg.
Gotovo trčećim korakom prešli smo Trg Svetog Marka. Shodno tome, o katedrali i ostalom mogao bih da iznesem samo usputni sud. Nosim neodređenu, mutnu impresiju skupine kula, stubova, arkada, piramida i kupola... Ali ni tu ne bih mogao da garantujem da Gvardi i kanaleto nisu postavili nekakav dekor sa optičkom varkom koji mi je preprečio pogled.
U svom Geografskom priručniku, Malt-Bren je napisao da su četiri pozlaćena bronzana konja, doneta iz Atine, koji se nalaze iznad portala (avaj, nisam ih primetio), dugo bila izložena na Trgu Karusel u Parizu. Ala su se ti bronzani konji naputovali.
Tu je i neki kafe, verovatno Florijan, ako je verovati mom bedekeru. Strašno bi mi prijalo da budem okružen najznamenitijim Venecijancima.
Ali u to doba se na trgu nalazio samo jedan odocneli golub.
понедељак, 25. децембар 2023.
Robert Walser
Danas se navršava tačno 67 godina otkako je umro Robert Valzer.
ANĐEO
Anđeo postupa pravilno kad čeka da mu se saopšti da je potreban. To ponekad traje duže nego što on zamišlja, uostalom, potrebno je da se strpi, ne bi bilo dobro da umisli da je nezamenljiv. Ne bih želeo da budem u koži onoga koga sam pretvorio u anđela. Pretvorio sam ga u božanstvo da ga više nigde ne bih sreo, da bi bio nepromenljiv kao slika, da bih uvek mogao da pogledam u njegovom pravcu, zavisno od svojih potreba i prohteva, i da mi pogled na njega ulije snagu. Gotovo da mi ga je žao, on je mislio da sam radoznao, da trčim za njim, a ja ga u stvari maltene imam u džepu ili ga pak prinosim čelu kao maramicu. Više ne odlazim k njemu, njegova vrednost me okružuje, vidim sebe kako naprosto blistam od njegove svetlosti. Ko je umeo da pruži, bio je vičan i uzimanju. I jednom i drugom treba se učiti. On je nastao iz sažaljenja, ali može se desiti da se i ja, koji ga dozivam, zapravo iigram sa njim. On sumnja, strah ga je. Ja čas verujem, čas ne verujem, a on je prinuđen da podnosi to, veselnik.
Robert Walser (1878-1956)
Iz zbirke Die Rose (1925), poslednje objavljene za Valzerovog života.
Ilustracija: iz Valzerovih Mikrograma
(izvor: mikrogramme.de)
uz pomoć francuskog prevoda
(La Rose, Gallimard, 1987, prev. Bernard Lortholary)
preveo Bojan Savić Ostojić
недеља, 5. новембар 2023.
Bojan Savić Ostojić : NICHTS GEHÖRT NIEMANDEM (Ništa nije ničije), ETA Verlag, Berlin, 2023, prevela Maša Dabić
Izdavačka kuća ETA Verlag iz Berlina, u saradnji sa Kontrast izdavaštvom, uskoro objavljuje nemačko izdanje romana Bojana Savića Ostojića Ništa nije ničije (Kontrast, 2020). Pod naslovom Nichts gehört niemandem prevela ga je Maša Dabić, austrijska prevoditeljka i autorka.
Prvo predstavljanje prevod će imati na predstojećem Sajmu knjiga u Beču, 9. novembra 2023. U predstavljanju, koje zajedno sa Sajmom organizuje Udruženje prevodilaca Austrije (IG Übersetzerin:nnen/Übersetzer) i Traduki, učestvovaće Nađa Gresing, Maša Dabić i autor, a odlomke će čitati glumac Nikolaus Kinski.
Više o događaju (nemački):
https://www.buchwien.at/programm/nichts-gehoert-niemandem-nista-nije-nicije/
Sajt izdavača:
https://www.eta-verlag.de/
O knjizi:
https://jurodivi.blogspot.com/2020/11/bojan-savic-ostojic-nista-nije-nicije.html
Bojan Savić Ostojić
Nichts gehört niemandem
prevela sa srpskog: Maša Dabić
eta Verlag, Berlin/Kontrast, Beograd, 2023.
Likovna urednica: Dragana Nikolić
недеља, 29. октобар 2023.
Natali Kentan: ZAPAŽANJA (preveo Bojan Savić Ostojić, Kontrast, 2023)
Dok danas čitam Zapažanja, ne pogađa me njihova dimenzija „svakodnevne poezije“, iako je knjiga doživela pre svega takva čitanja. Neki su u to vreme u njoj videli specifično žensku poeziju, vezanu za običan život — grubo govoreći, poeziju žena koje sređuju kuću i nokte. Kritika ih je tada smestila negde između Ponža i Pereka, što nije netačno. Ali književna ambicija ovih rečenica u izvornom obliku gotovo je ravna nuli. Napisala sam ih da bih zabavila prijatelje i uvek ih, na neki način, prati izvesna pošalica.
Početak je devedesetih i ja još nisam svesna hoću li nastaviti da pišem. Krećem se, peške ili u kolima, i na komadima papira, prospektima i kartama za metro beležim ono što mi padne na pamet i što me zasmeje. Da me prijatelji, Kristof Tarkos i naročito Stefan Berar, nisu nagovorili da ove prve pokuse pošaljem časopisima i izdavačima, možda bi sve ostalo na tome — pa šta? Ja po vokaciji nisam ni pesnikinja ni žena. Prosto sam tu, u pisanju, našla način da učinim život zanimljivijim i uzbudljivijim.
Natali Kentan
iz predgovora za srpsko izdanje
Natali Kentan opaža i piše onako kako Natali Kentan opaža i piše. Očitosti su belodane. Svakome se daju, shodno tome svako može da ih vidi, a kad ih već svako vidi, izgleda da ih više niko ne primećuje. Posmatrati na način na koji to čini Natali Kentan znači biti u stalnoj pozornosti, ne previđati i, najzad, ne tretirati naivno logiku stvarnosti i sva ona sistemska ponavljanja na kojima se stvarnost temelji. Primećeno, u prvu ruku samim tim što je primećeno, raskida sa automatizmom, izuzima se iz doslovnosti i tako postaje bespovratno očuđeno i neponovljivo: pravo opažajno otkriće. Trebalo bi ga još „samo“ prikladno pribeležiti a da se ne preobraze delikatna čistota zapažanja i humorna jednostavnost koja iz nje proističe. Zato Natali Kentan ne opaža i ne piše kao svako, nego baš onako kako Natali Kentan treba i mora da opaža i piše.
Zapažanja Natali Kentan su knjiga temeljne neusamljenosti, gde je svet uistinu dom. Odomaćivanje nije isto što i pripitomljavanje, ali obitavalište nam se može otvoriti samo ako se mi otvorimo njemu. Upravo su na tom odnosu Zapažanja zasnovana: na autorskom biću koje ne beži od sagovorništva sa svetom kroz kristalizaciju utisaka. Uspostavivši neizrečeni sporazum sa neposrednim životnim prostorom, uz otklon od metafizike i pouke, Kentan lucidno, precizno i duhovito uprizoruje ono što je toliko blisko i svakodnevno da stalno izmiče. Okruženje tako postaje scena za promišljanje o neobičnosti običnosti, za lov na neeksplozivne epifanije i naizgled sitne darove percepcije koji nagrađuju sve tragaoce za tihim, suštinskim, pa i preobražujućim prepoznavanjima.
Nakon prve dve knjige, objavljene 1997, Remarques (Zapažanja) i Chaussure (Cipela), Natali Kentan (Nathalie Quintane, 1964) postaće jedna od vodećih autorki antipoetske orijentacije u toku devedesetih godina. Naredne knjige istaći će njenu želju da se suoči i sa kompleksnijim književnim formama (Jeanne Darc, Début, Formage), da se okuša i u esejističkom pisanju (Ultra-Proust, Tomates), ali i potrebu da na veoma angažovan način progovori o savremenoj pedagogiji i stanju školskog sistema u Francuskoj (Les enfants vont bien, Un hamster à l’école). Ludičko-satirični princip od početka je konstanta u njenom stvaralaštvu, što potvrđuje i upravo objavljen roman, Tout va bien se passer (Sve će dobro proći, P. O. L.). Autorka živi i radi u Dinju, a ostatak biografije dopunimo njenim rečima: „Zovem se Natali Kentan. Nisam promenila datum rođenja. I dalje živim na istom mestu. Malobrojna sam ali odlučna.“
Bojan Savić Ostojić
pročitajte odlomak iz knjige Cipela (Agon br. 8, 2010)
Natali Kentan
ZAPAŽANJA
Kontrast, 2023.
https://kontrastizdavastvo.rs/knjige/autori/autor-natali-kentan-647